Ona je tako…

Ona je tako…ne znam. Prvo sam mislio da je rijecima ne mogu opisati. Da je izvan mog vokabulara i da nemam ni jednu dovoljno uoptrebljivu rijec.
Ali onda sam shvatio. Da je ona i voda i vatra. Tako stidljiva a opet tako bezobrazna. Lici na stih u rok pjesmi, a lici i na notu u operi. Sa tim njenim pokretima, kao leptir vazduh kad mazi sarama svojim. Mekano i suptilno. Kako stavlja prst na usnu. Naivno a ipak izazovno. Cini da srce zaigra valcer, a i najvatreniji tango.
Ona je tako…ne znam. Kad je ljubim, prsti na vratu su ljubomorni sto nisu na usnama, a usne sto nisu na vratu. Kad govori, njene rijeci grebu ali opet miluju. Lijepim i tihim glasom u meni probudi nesto divlje a pitomo. Kad me dodirne ostavlja oziljke ljubavi. Bole, a maze. Gore, a hlade.
Ona je tako…strastvena a hladna. Iz njenih rijeci mozes izvuci i ljubav i mrznju. Pune ironije, kale se na meni kako bi se pretvorile u nesto ljepse od sale. Kada me gleda, ne znam da li ja cuvam nju ili ona mene. Gleda me kao ranjena srna, a iz nje izbija snaga ratnika. Kako radi to? Kako je takva? Puna uspona i padova. Njen reljef emocija je i njoj samoj nepoznanica. Kako me u trenutku ubijedi kako sam joj kralj, tako me u sledecem spusti na nivo kmeta. Zavistan od njene zemlje i od njene vladavine.
Ona je tako…neopisiva. Rekao bi covjek da sam je opisao. Ali to se rijecima ne moze. Probao sam. Evo sada.

image

Advertisements

Oblak

Jer je kao oblak. Ima oblik onakav kakvim je moj mozak napravi. Ponekad kao srce, ponekad kao pistolj. Spremna da voli, spremna da ubije. Bez otpora se pokori vjetru i daje da vaja njenim oblicima. Daje da je otjera od mene.
Baca sijenku na moje emocije i ne da Suncu da ih obasja. Kao kisa njene suze vlaze moje rame. A moje rame ne videci svu svjetlost, koja se iza nje krije, se i kisi osmjehuje. Ne znajuci za bolje, moja osjecanja se raduju njenoj tami. Nocu mi zvijezde krije. Ne da mi da se izgubim u beskonacnosti svemira i nadjem neko novo svjetlo u zivotu. Nepozanica vedrog dana, uzrokovana njenom upornoscu, uvela je melanholicnu nit misli u moj zivot. Zelim da legnem na zeleno prostranstvo i po suncanom danu gledam ostatke tvojih rijeci po nebu rasutih kao moja osjecanja po giljotinjskom panju. Da od tvojih obecanja pravim oblike koje ja hocu i pretvaram ih u proslost. Zelim da na tom istom prostranstvu se okrenem u lijevo i tu bude ona. Novi sjaj i novi vedar dan.

Ti

Ti, koja vrata mog samopouzdanja osmjehom zakljucavas. Koja slike mog zivota sklapas u album. Ti si ta koja je duga mojoj kisi. Svedok mog iskrenog kajanja i neiskrenog placa. Ti okrutna istino moje lazi. Urlik koji grebe pluca i cupa glasne zice. Jauk koji nema glasa. Ti si ta. Jedina koja je pomjerala zidove mog zivotnog lavirinta.

Moj poklek emociji. Moje priznanje ljubavi. Bruko moje casti. Ti. Koja si Sunce moje sijenke. Ti. Koja si jutro moje noci. Ti. Koja si bora mog osmjeha. Urezana u kozu kao uspomena. Naslikana na dusi kao slika. Rijec imuna na vrijeme. To si ti.

Grizuci usnu rece mi da me volis. Iz duse moje tad, kao iz plodne zemlje, niknu plod ljubavi. Moje srce odgovori sebi na pitanje. Ti? Ti si ta.

Pisem da zaboravim

“Pisem da zaboravim” – rece mi ona. Kao da je to tako lako. Umocis penkalo u misli i pustis papir da istrpi svu tvoju tugu i bol. Neka on sad pamti sve ono sto ti je nocu jezu uvlacilo u kozu i sto ti je danju koljena sjeklo. A papir, svako slovo ublazeno suzom uzima ne progovarajuci ni rijec! Ni jecaj ne izusti. Ni kap suze ne pusti. Samo je tako slusao njenu olovku kako dere po njemu. Kako mu se jada i kako kune. Ni rijec nije progovorio. Svojom pokornoscu joj bol polovi, suze upija, krike utisava i srce olaksava.
Obicno parce papira rekao bi covjek, ali ne i ona. Lijek koji  najteze rane lijeci. One koje se ne daju previti tako lako. One koje ne zarastaju tako lako. One koje su najgore. Na dusi rane. Za nju to nije samo hartija po kojoj se mastilo samo tako prosipa. Svaka kap mastila koja je punila redove papira praznila je njenu glavu. Malo po malo.

Pisala je mnogo redova, tako kaze. Kaze i jos kako nije tu samo tuge bilo. Papir je tu i radost da podijeli. Kaze kako je na njemu napisala bezbroj osmjeha i poljubaca. Bezbroj srecnih trenutaka i uspomena. Kaze i kako ce jos pisati. Da nece prestati. Dok je nje. Dok je papira.

Ostrica njenog prsta

Ostrica njenog prsta pravila je rane na njegovim grudima. Njezno i lagano urezivala je svoje ime u njegovu dusu. On je mazohisticki uzivao u svoj toj boli, nije se opirao. Posjekotine su bile sve dublje i vece, ali njega nije bilo briga. Volio je taj bol, volio je sve od nje. Nije mu bilo bitno. Tuga, bol, nesreca i depresija, bilo mu je svejedno sve dok je od nje. Ona je sa nekom dozom sadizma sarala prstom po njegovoj dusi. Smjesak joj se pojavljivao na svaku njegovu bolnu grimasu. Svaki njegov jauk bio je ispracen njenim blagim, umiljatim stenjanjem. Ta mekana i surova bol ispunjavala je i njega i nju.
Dusa mu je bila prazno platno koje ceka cetkicu da nacrta emociju, osjecaj. Nije ocekivao da ce tako jedna svilena i meka ruka nacrtati tako grube i crne linije. Slike su bile tako mracne. Zagledao se u njih i stalno se gubio u njihovoj dubini. Nesto je iz njih gledalo nazad. Neka svijetla tacka, kamuflirana nijansama tamnih pokreta. Nije mogla doci do izrazaja.
Uhvatio se kako gleda sebi u dusu, vidi sebe kako cuci u svoj toj tmini, grleci i ljubeci svoja koljena. Predao se.

Bio sam zatvoren

Punih 6 mjeseci sam proveo u zatvoru. Pola godine mazio sam hladne zidove celije i upisivao imena ljudi kojima nedostajem. Svake noci lezem i gledam u plafon ocekujuci da ce biti bolje sjutra. Dodje sjutra, sve isto. Sivilo je preuzelo moj zivot za cijelih 180 dana i ni trunke boje nije pustilo u moj zivot. Mislio sam da nikad necu izaci. Da cu biti dozivotno na tom ruznom i oronulom mjestu.
Sada sam napolju. Ponovo sam prodisao. Ponovo sam progledao. Moj “black and white” filter se polako predaje bojama koje neki ljudi kap po kap unose u moju svakodnevnicu. Ponovo cujem. Muzika i smijeh opet su tu. Glasovi nekih novih pjevaca slusam i sa uzivanjem zmurim, prepustam se. Violine, tako seksi i zanosne, ponovo mi na uvo sviraju. A ja ih sa ih zovem samo meni sa sviraju.
Vratio sam se. Ponovo sam ja JA! Drago mi je sto sam pobjegao iz zatvora. Uspjeo sam.

Iznenada raspolozen, Crnogorski Ananas.

Nova poglavlja

Vrijeme je za neke nove stvari. Zvuci kao sa neke reklame. Da li covjek moze da prelomi i kaze “Od sjutra vise nece biti po starom!”. Da li ima tu snagu da se pokrene i promijeni neke stvari u zivotu na koje moze da utice? Ja smatram da moze. Tj smatram da ja mogu i pocinjem sa novim zivotom. Cijepam i bacam stare listove knjige i pisem novu sa srecnijim i zrelijim poglavljima. Mozda ostavim koju stranicu cisto kao sjecanje ili napomenu. Mozda ostavim i korice, necu bas skroz da se promijenim. Svidjam se sebi ovakav kakav jesam i ne zelim puno toga da promijenim. Samo odnos prema nekim stvarima i ljudima.
Ako neko ne zeli da cita tu novu knjigu, jebe mi se. I odlucio sam da budem sebicniji. Dosadilo mi je da budem naivna dobrica koja brine vise o drugima nego o sebi. Sam cu sebi biti na prvom mjestu, tako je trebalo oduvjek. Vjerovatno bih izbjegao mnoge nepozeljne stvari.
Srecan sam napokon. Osjecam se nekako lakse. Skinuo sam mnoge stvari sa grbace i srca i sad lebdim. Prijatno mi je u mojoj kozi, sto se u poslednje vrijeme nije cesto desavo.
Vrijeme je za neka nova poglavlja. Vrijeme je za neke nove stvari.
Vrijeme je za nekog novog mene.

Napokon srecno, Crnogorski Ananas.

Neko pise

Neko pise kad je tuzan.
Da mu papir tugu prepolovi. Da mu slova tuzne misli prognaju. Da tacke ne stavlja samo na krajeve recenica.
Neko pise kad je srecan.
Da mu redovi budu drugovi u radosti. Da mu rijeci pomnoze tu srecu. Da mu olovka osmjeh nacrta.
Neko pise da zapamti.
Da u grafitu sjecanja ostavi. Da u liniji memoriju napravi. Da svaki razmak uspomenom popuni.
Neko pise da zaboravi.
Da u mastilu bol ostavi. Da mu na hartiji srce ostane, pa je posle pocijepa i baci.
Neko pise jer mora. Neko pise jer hoce. Neko pise zbog ljubavi. Neko pise zbog tuge. Samo ja, samo ja ne znam zasto pisem…

Crnogorski ananas

Jutro

Budim se. Cudan osjecaj pritiska mi grudi i ne da mi da udahnem jutarnje vreline koja polako ulazi u sobu. Sanjao sam te sinoc. Cijelu noc. Sve je bilo kao nekada. Bila si tu. Zivjeli smo zajedno i bili smo srecni. Nasmijana si mi lezala na grudima i ceskala me i pricala mi o tvojim obavezama. Ustala si i spremila dorucak. Bio je tako ukusan. Bili smo tako srecni. Dosli su nam nasi roditelji u posjetu. Izgleda da smo se tek uselili u taj stan. Pa mi to radimo. Zivimo zajedno u nasem stanu. Eto, bar sam vidjeo u snu to. I mnogo je lijepo. Ljepse nego sto sam mislio.

Roditelji su otisli. Nisi mi dala mira. Skocila si na mene i oborila me na pod. Ljubis me. Nista ljepse odavno nisam osjetio.

Cudno mi je sto si i dalje tu. Ne mogu da prodjem. Ne mogu da nastavim kako treba. Ovo nije normalno.

Crnogorski Ananas

Praznina

Imam potrebu da pisem. Imam potrebu da ispoljavam emocije na bilo koji nacin, ali ne mogu. Bojim se da ljudi nece moci da prihvate prazninu i tugu kojom zraci moje srce. Puno je nekog neiskaljenog bijesa i cesto se bojim da ce puci. Male stvari ga izbacuju iz takta. Rijec, zvuk, glas, slika…

Nemam snage da ga kontrolisem vise. Divlja i trazi neki spokoj u beskonacno dubokom, mracnom moru osjecanja i emocija. Zeli da se skrasi, zeli da zivi, zeli da se iskreno smije. A najvise zeli da bude srecno. Da ovaj tmurni oblak ruznih stvari i osjecanja napokon izadje iz mojih grudi.

Ne mogu vise da razlikujem nista. Sve mi je isto. Tuga i sreca. Osmjeh i suza. Suma i asfalt. Nebo i zemlja. More i planina. Covjek i necovjek. Ne mogu. Kao da me vise nije briga. Moje emocije pustene su sa lanca. Toliko dugo su bile urerno kontrolisane i drzane na povocu. Sad se kao bik ritaju a ja kao kauboj pokusavam da ostanem na njima i ne padnem. Nesto ovako u zivotu nisam osjecao. Taj neki osjecaj samoce. Istina, bio sam sam mnogo vise nego treba. Razlika je sto sad imam prijatelje oko sebe, mnogo prijatelja. A ja se opet iz nekog glupog razloga osjecam usamljeno. Osjecam se prazno.

Crnogorski Ananas